Veze - Šarl Bodler
Priroda je hram gde mutne reči sleću
Sa stubova živih ponekad, a dole
Ko kroz šumu ide čovek kroz simbole
što ga putem prisnim pogledima sreću.
Ko odjeci dugi što daljem se svode
u jedinstvo mračno i duboko što je
ogromno ko noć i kao svetlost, boje
mirisi i zvuci razgovore vode.
Neki su mirisi ko put dečija sveži,
zeleni ko polje, blagi ko oboje,
- drugi iskvareni, pobednički, teži,
Što u beskraj prostiranje svoje,
Kao ambra, mošus, tamjan, raskoš njuha
Koji peva zanos čula nam i duha.