Ljubav poezije - Branko Miljković
Ja volim sreću koja nije srećna,
Pesmu koja miri zavađene reči
Slobodu koja ima svoje robove
I usnu koja se kupuje za poljubac.
Ja volim reč o koju se otimaju dve slike
I sliku nacrtanu na očnom kapku iznutra,
Cvetove koji se prepiru sa vremenom
U ime budućih plodova i prolećne časti.
Ja volim sve što se kreće,
jer sve što se kreće,
Kreće se po zakonima mirovanja i smrti.
Volim sve istine koje nisu obavezne.
Ja volim jučerašnje nežnosti,
Da kažem svome telu "dosta" i da sanjam bilje,
Prste, oči, sluh drugačije raspoređene
U šumi negoli u telu.