Jedan novembar - Ivo Andrić
Studen. Duboka noć.
Zdaleka prozori kuća svetle.
Svetlost se stazama toči
Ko mnogo tihih sreća
Vezenih na platnu noći.
Vidim kako je dobro
Imati noćas svoj kut,
Sporo i bez svrhe idem,
Gola mi stabla beleže put.
O dobri ljudi, gorko je meni
Kad blješte oči vaših sreća
Na moje mrtvo polje,
Pa ipak sumnjam i ne znam ni noćas
Ni šta je dobro, ni šta je bolje.
Sam svojim dahom grejem smrzle ruke
I slušam kako vreme neumorno
Okreće točak, večno i sumorno,
Svetlost i tamu hiteć da sjedini,
I pređe pokrov, velik i jedini,
Za moju sumnju i za vašu veru,
Za vašu sreću, kao i za moj bol.