Žmurke - Miroslav Mika Antić

20.02.2014. 23:31 od pinkjeca Pregledano 7424 | Komentari 0 | cOOl 1 | iscOOlirano 0

Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se čovek sporazume sa svojom mišlju.
Nekakva groznica uobrazilje. Čarolija.
Trag koji se već dogodio unapred.

Žmurke - Miroslav Mika Antić


Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao,
obilazio oko nje i zamišljao u njoj obilje neobičnih stvari.

I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima.
Lepše mi je da zamišljam šta može biti unutra.
Uvek je tako sa zatvorenim stvarima.

I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija,
jer više nema smisla nijedna igra pogađanja.
Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči.
I sve je naše dok želimo, a tuđe kad se ostvari.

Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi,
unutra, u skladištima tajni i korenju energije.
Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama,
kipe orijaška sunca.

Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot sa svog još uvek pitomog i detinjastog srca.
Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog i nepovratnog života,
mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek
postojati u našim drugim životima.

I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli.
I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja.
Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih potražiš u travi.

Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za bregovima.
Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš žmurke.
Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati.

Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja,
samo zažmuri u svet, ne odmotavaj omot vida,
i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti.

Tags:

 
 
 

Ostavite komentar

Prepišite ovaj kod

 

Komentari