Branko Ćopić

Gdje su medju ljudima granice? Nema u covjeku ni Vlaha ni Turcina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaska i turska.

 Umnozavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, nocni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pricam o jednoj basti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu, zurim da ispricam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srcu jos u djetinjstvu i ono bez prestanka nice, cvjeta i obnavlja se.

Našu umjetničku neposrednost uništila je politika kao što su pedagozi poslije Zmaja upropastili dječju poeziju. 

 Svako se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.