Neko se seća detinjstva - Desanka Maksimović
Kaska šivaća mašina
preko debeloga platna
za košulje vojnika.
Poznajem dobro taj kas
zadihan kao kašalj
plućnih bolesnika.
Sećam se detinjstva našeg
kad je mati sva umorna i žuta
vazdan sila:
po osam haljina,
osam kaputa,
osam kratkih košuljica,
sve dok bi svetlost s brda
kroz prozor lila.
Nad mašinom večno nagnuta
bila su joj pleća i glava:
krpila je po šesnaest nogavica,
po šesnaest rukava;
povazdan željni smo bili
njenog osmeha i lica.
Zemlja bi se opasati mogla
nizom dugih poruba
sto ih je ispod igle izvukla
njena ruka,
okorela od rada gruba.
Ućutkala se mašina,
digla se umorna švalja
da svetlost upali;
brdo vojnickih košulja
oko skuta joj se valja.
Pa opet kaska igla
potrči, potrči pa stane.
Sećam se detinjstva našeg,
tog vremena i svetlog i tužnog,
iz kog od igle majčine
jos nosim oštre rane.