Jelena žena koje nema (odlomak) - Ivo Andrić

29.07.2013. 17:10 od pinkjeca Pregledano 12785 | Komentari 0 | cOOl 4 | iscOOlirano 0

Tako prošle jeseni. Nastupio je kraj oktobra. Čini mi se da je bio poslednji dan toga meseca. Već drugi dan kako duvaju neki vetrovi. Ne smiruju se ni noću, kao dželati koji imaju da se obračunaju sa cvećem, lišćem, grančicama. Prate ih neke stroge kiše kao njihovi pomagači. Na zapadnom nebu neko mračno crvenilo, koje ne sluti na dobro, stoji hladno i nepomično kao svedok da će sva ta krvnička rabota uništavanja, razvejavanja i sapiranja biti tačno izvršena. Sa brega na kom sam živeo sišao sam u pokislu alpsku varošicu da zadržim mesto u sutrašnjem vozu i uredim sve što je potrebno za putovanje. Dok sam se vraćao kući, pored mene su prolazili ogromni modri autokari, puni sveta. Turisti su u paničnom bekstvu napuštali planine...

Jelena žena koje nema (odlomak) - Ivo Andrić

Kad sam ušao u predsoblje, vladao je u njemu već polumrak sa kojim se nemoćno borio jedini prozor, još crven od večernjeg neba.  Na podu je ležao moj prtljag već spremljen za put. Među koferima, sa glavom na najvećem od njih, sa licem okrenutim zemlji, ležala je Jelena. U polutami nisam mogao da razaberem pojedinosti, ali ceo stav, u to nije moglo biti sumnje, odavao je ženu koju su velika žalost i neodoljiv plač oborili na zemlju, i koja rida nad stvarima spremnim za put.

Pretrnuo sam i u istom trenutku nesvesno posegnuo za prekidačem pored vrata. Planula je bela svetlost i trenutno ugasivši crven prozor obasjala predsoblje i sve što  je u njemu.  Na podu su ležali koferi, dva mala i jedan veliki, i po njima popreko bačena moja planinska pelerina od tamnozelenog sukna. Očevidno, ona je spuznula sa čiviluka i pala po koferima, koji su bili ispod njega. Osetih kako se svlači s mene jeza koja me je ogrnula. Uđoh u sobu, zapalih sve sijalice i počeh da raspoređujem poslednje sitnice. Usiljavajući se da idem mirno, vratih se, kao poslom, u predsoblje. Na pragu, ponovo me ogrnuše trnci. Ali sve je bilo na svome mestu, pod belom svetlošću, koferi i ogrtač na njima. Sve je bilo prirodno, razumljivo i lako objašnjivo.

Rđavo sam večerao i nemirno spavao, a već u rano jutro sedeo sam u vozu koji me je vozio u nizinu, pa zatim u grad. 

**********************************************************************************************

Jedne noći sedeo sam u svojoj sobi i radio. Velika soba sa mnogo prozora bila je nedovoljno grejana, i kako je noć odmicala, hladila se sve više. da bih se zagrejao, pomaknuo sam jedan mali sto do u dno sobe, gde je bio škrti kalorifer. Odatle mi je pogled padao na jedno udubljenje u kom su bili naslagani moji koferi.  Mala stolna lampa bacala je nevelik krug svetlosti koji je samo delimično osvetljavao nišu sa prtljagom. Zastajkujući u poslu, gledao sam rasejano gornji, osvetljeni kofer, metalni pokrov na njemu, hotelske etikete jarkih boja i, kao modrice na telu, tragove nosačke nestrpljivosti i dana i noći provedenih u furgonima. Odjednom mi se učini da na niklovanom zatvaraču vidim plavu žensku vlas. Skočih. Upletena čvrsto u bravu, to je bila jedna jedina vlas, plava, i tvrda kao otkinuta žica. Nisam smeo da priđem i da je dotaknem, jer u tom trenutku protrnuh istom onom jezom od pre dva meseca, u predsoblju alpskog hotela.

Dakle, ipak je neko morao ležati na tim koferima, sa prosutom kosom i licem u dlanovima! Kružio sam oko svoga otkrića nekoliko trenutaka, a zatim kao po naredbi, prenesoh opet sto na staro mesto, zajedno sa lampom i hartijama. Iza mene ostade niša u polu-mraku. Nagonski sam se povlačio iz te mučne igre koju nisam tražio i u kojoj  nisam gospodar. 

Tags:

 
 
 

Ostavite komentar

Prepišite ovaj kod

 

Komentari